Iako se posredovanjem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje godišnje sklopi oko 150.000 ugovora o radu, samo ih je oko 20.000 na neodređeno vrijeme.
Tek oko 14% nezaposlenih ili svaki sedmi s burze dobije stalni posao, a svi ostali sretni su ako se zaposle na određeno barem dulje vrijeme.
Prema Zakonu o radu, rad na određeno do tri godina trebao bi biti iznimka u slučaju zamjene radnika ili povećana opsega posla, no unatrag nekoliko godina postao je gotovo pravilo.
Poslodavci zlorabe zakonsku mogućnost tako što nakon isteka tri godine samo promijene naziv radnog mjesta.
Trendu zloporabe zakona i masovnom zapošljavanju na određeno u posljednje se vrijeme pridružila i država. U pojedinim ministarstvima i državnim uredima ima službi u kojima je većina zaposlenih potpisala ugovore na određeno vrijeme.
Država i privatni poslodavci vode se istom logikom uštede. Radnici na određeno su "fleksibilniji" i jeftiniji. Lakše ih je otpustiti i to bez troška, a svakako su i prisilno lojalniji, jer zbog straha od otkaza šute, rade i nisu u sindikatu. Na žalost, ti radnici i žive na određeno, jer ne mogu dobiti čekove, dizati kredite, a nemaju ni zdravstvenu iskaznicu, već potvrdu.
Sindikati se godinama protive zloporabi instituta rada na određeno, no dosad nisu uspjeli ništa promijeniti. Nova prilika bit će u jesen kada počinju pregovori o izmjeni ZOR-a kako bi se uskladio sa standardima EU-a. Sindikati su već istaknuli zahtjev da se rad na određeno ograniči na najviše godinu dana, utvrdi maksimalni dio zaposlenih u tvrtki s ugovorom na određeno te onemogući produljavanje rada na određeno preimenovanjem radnog mjesta.
Hrvatska se, prema podacima europskog statističkog ureda Eurostata, s udjelom ugovora o privremenoj zaposlenosti od čak 13% ukupno zaposlenih već približila europskom prosjeku.
Austrija ima, primjerice, 9% takvih ugovora, Slovačka samo 5%, a u susjednoj Sloveniji privremene ugovore ima već svaki peti zaposleni.
(A.T.)
Izvor:
Vjesnik
