"Mama, tetovirala sam se!" Tijekom života često su nam promjene stavova nužne, nužne kao prilagodba novonastalim situacijama.
Ponekad, nemamo izbora: procesi oko nas donose promjene koje jednostavno moramo prihvatiti, htjeli-ne htjeli. A opet, postoje situacije u kojima je izbor u potpunosti naš, kao i odgovornost.
Stavovi se mogu promijeniti ili zato što nas do toga dovedu različite posljedice vlastitog ponašanja (poput, na primjer, nove veze) ili usvajanjem novih uvjerenja. I sami znate: nešto u što baš ne vjerujete jako čvrsto, lakše 'popušta' od duboko usađenih uvjerenja. No, želim da promislimo malo o 'usađenim' stavovima, pogotovo onima koji nemaju nikakve realne podloge.
Zašto spominjem tetovažu? Kad sam imala šesnaest godina, silno sam željela imati jednu. No, naišla sam na snažan otpor roditelja. Zašto? Njihovi stavovi bili su, ne nužno po važnosti, sljedeći:
- tetovaža je obilježje 'rubnih' članova društva, asocira na kriminal i 'loše' ponašanje ("To ne rade odlikašice. Vide li to u školi, dobit ćeš lošije ocjene.")
- rizici izrade tetovaže su ogromni, u zdravstvenom smislu, pa sam dobila iscrpna saznanja o svim mogućim oblicima hepatitisa, pojavnostima i posljedicama ("Zar zaista želiš trpjeti užasne bolove ono malo života što ti preostaje nakon toga?")
- mladost=ludost: kad se predomisliš, nema natrag. ("TO se jedino može odstraniti vrlo bolnim struganjem kože.")
Vjerujem da se stav i drugih roditelja mojih vršnjaka nije baš puno razlikovao. No, vremena se mijenjaju, zar ne? Danas tetovaža sasvim sigurno nije obilježje 'problematičnog' ponašanja, način izrade u ovlaštenim salonima pouzdano ispunjava sve higijenske norme, a postale su dostupne i metode laserskog uklanjanja.
No, da zadovoljim vašu radoznalost: da, napravila sam je. Tek nedavno, puno puno godina kasnije, ali jesam. O temi ispunjenja dugogodišnjih želja i osjećajima koji to prate – pisat ću drugi put.
Stručnjaci koji proučavaju područje stavova, kažu da postoje tri kamena temeljca stavova, a to su karakterne osobine, uvjerenja i osjećaji. Osjećaji u smislu: negativni, pozitivni i neutralni. I to su, također, osnove emocija. Faktor osjećaja znači da svoje stavove definiramo poput 'sviđa mi se' ili 'ne sviđa mi se' (prisjetite se ovoga sljedeći put kad čujete sami sebe kako izgovarate ili jednu ili drugu formulaciju).
No, ukratko, promjenu možemo svesti na sljedeća tri faktora:
1. Promjena uvjerenja
Status promjene: umjerena
Posljedica: s novim se staro odbacuje
Fokus: osobno mišljenje
2. Promjena stavova
Status promjene: bitna promjena
Posljedice: staro i novo mogu biti simultano prisutni
Fokus: osjećaji
3. Promjena motivacije
Status: promjena je duboka i ekstenzivna, često dramatična.
Posljedice: staro se treba odbaciti, prije nego što se novo u potpunosti usvoji
Fokus: volja za promjenom
Promjena jest opet ključna riječ, no pogledajte koliko različita može biti. I da, promjena stavova koja proizlazi iz osviještenosti onih koje imamo i koji nas koče, zaista ima velik efekt na stavove koji nisu duboko ukorijenjeni u nama. Promjena, pak ovih drugih, nije brz i jednostavan proces, može tražiti puno ulaganja truda i rada na sebi, samo kako bi se, kao prvo, uopće definirali neki stavovi, prepoznali i uvidjeli. Čin razjašnjenja onog što nas muči često dolazi paralelno sa samim rješenjem problema – i osjećaj olakšanja je ono što obuzima. I to je dio procesa coachinga: kada je cilj 'pustiti staro' i prihvatiti 'novo', uz vježbanje suosjećanja, opraštanja i prihvaćanja…
Promislite: koliko ste stavova (i kakvih) promijenili u posljednjih desetak godina? Popišete li ih, i da ste ih popisali i prije deset godina, vjerujem da sami sebi ne bi vjerovali da ćete se (toliko) promijeniti…
