Velika zabluda unutar zone udobnosti.
Prije par dana gost konferencije koja je održana u Zagrebu bio je Nassim Nicholas Taleb. O njemu sam pisala u više navrata proteklih godina, od samog prvog izdanja knjige na engleskom jeziku, oduševljena knjigom „Crni labud“, kao i samim Talebom – filozof, menadžer u upravljanju rizicima, bivši trader, pisac i autor teorije o „crnim labudovima“: teško predvidivim događajima, ogromnog utjecaja, objašnjivim tek nakon što se dogode (i tek naknadno, kad se napravi cjelovit uvid, uopće nije jasno zašto sam događaj nije bio predvidiv – kad je sve ukazivalo da će do njega doći…). Na primjer, stvaranje internetske mreže jest „crni labud“. Napad 11.09. – također. Osnovna ideja može se opisati tumačenjem postavke da su svi labudovi bijeli – što su svi Europljani i smatrali jedinom istinom, sve dok nisu došli do Australije, i prvi put vidjeli crne labudove.
Još je jedna metafora koju Taleb često koristi: priča o šopanoj purici. Zašto purica? Kako kod nas za Božić, tako i masovno u Sjedinjenim Američkim Državama - purice stradavaju na Thanksgiving Day iliti Dan domovinske zahvalnosti: točnije, 242 milijuna uzgojeno je samo za tu svrhu u 2010. godini. Impresivno. Za razmisliti o Talebovoj „velikoj zabludi u životu jedne purice“…
Pa kaže:
Bila jednom jedna purica, baš one vrste koju mesar hrani točno tisuću dana.
Svakog dana, iz dana u dan, naša purica u sigurnom okruženju dobivala je svu skrb i brigu, hranu u izobilju, dapače, čak se nije morala ni truditi gutati: bila je šopana. Sita i utopljena. U menadžmentu njenog života svaki novi dan potvrda je njenog odjela za ekonomiju, rizike i analitiku poslovanja da je sve baš onako kako treba biti, u blagostanju. Svaki novi dan potvrda je (kaže njen makroekonomski odjel) činjenice da je mesar – voli. I to dokazuje. Svaki novi dan postaje nova potvrda ove početne teze, u praksi, neoborivo.
I naša purica postaje sve opuštenija, sve zadovoljnija, svi odjeli u njenoj glavici zadovoljni su poslovanjem, potvrdom vrijednosti, uljuljkana je u krasnu zonu udobnosti, tako poznatu, tako predvidivu, tako sigurnu.
Postaje ona i sve deblja, kako dani protiču. I polako se odbrojava tisućiti dan.
Jednog krasnog dana, upravo u trenutku kada njena osobna zona udobnosti bude na samom maksimumu, doći će do naglog obrata.
Naša purica će doživjeti „crnog labuda“: nepredvidiv događaj, iznenađenje za sve odjele koji se bave bilo kojim ekonomskim oblikom u tvrtki unutar njene glave, svi će glasnogovornici zanijemiti.
No, upravo taj događaj neće biti nikakvo iznenađenje – za mesara. Niti za kupce. Jedino za puricu.
Prenesemo li ovu priču na pitanja vezana uz rad – odmah ćete uočiti „purane i purice“: one koji nisu primjetili raspad poslovanja, urušavanje tvrtki prije same propasti, ali i one koji su propustili ulagati u sebe, svoj osobni rast i razvoj, edukaciju, stjecanje dodatnih znanja i vještina koje tržište traži. Ili, neke ljude na takozvanim „sigurnim poslovima“ (svi znamo koji su to, u ova nesigurna vremena).
U svakom slučaju, preispitaje svoju zonu sigurnosti – postati puranom ili puricom sigurno ne želite! A niti su svi labudovi – bijeli…
