Stotinu i osamdeset i tri stepenice. To je dnevna ruta Zvonimira Škvorčevića – od podnožja do vrha najvećeg i jednog od najljepših svjetionika na Jadranu.
Svjetionik Veli Rat smješten je na sjeverozapadnom vrhu Dugog Otoka, u sjevernodalmatinskom arhipelagu, u Hrvatskoj. Četrdeset i dva metra visok, okružen je šumom, malim vrtom, crkvicom posvećenom sv. Nikoli i veličanstvenim plavim morem preko kojeg se, za vedrog dana, vide obrisi Italije. Zvonimir je svjetioničar 24 godine. Odrastao je u Slavoniji i nije vidio more do svoje 25. godine.
"Kao tinejdžer počeo sam sanjariti o životu u prirodi, o maloj kući, ženi, djeci... Zgrabio sam prvu priliku koja mi se pružila", kaže „Zvone lanternista“, kako ga domaći zovu. Zvonimir živi u podnožju svjetionika sa suprugom Danijelom i dva mala sina. Osim o svjetioniku, brine se i o vrtu i obližnjem polju maslina. Kao i drugi stanovnici otoka žele bolje prometne veze – jeftinije i češće trajektne linije i taksi brodove koji bi omogućili većem broju ljudi da nastavi živjeti na otoku dok rade ili se školuju na kopnu. "Kad bi barem vlasti razumjele da je izolacija naš najveći problem“, kaže. "Brodski prijevoznici koji voze ljude na otok i natrag žale se da pada broj putnika – kao da ne shvaćaju da će biti samo gore ako se nešto ne promijeni“.
Turizam je zasjenio poljoprivredu i ribarstvo kao nekadašnje glavne grane zanimanja na hrvatskim otocima, no on sam nije dovoljan za život ljudi cijelu godinu. Veli Rat je najpopularniji hrvatski svjetionik koji nudi smještaj turistima. Njegova dva apartmana popunjena su 36 tjedana u godini – sve dok ne zahladi. "Svi bi oni voljeli živjeti na svjetioniku, vole život, vole prirodu... Dok traje ljeto. Misle da je zima na otoku romantična, ali obično odustanu s prvom jesenjom kišom", kaže Zvonimir.
Posao koji se uvuče pod kožu
Nakon duge noći, atmosfera je tiha na brodu koji isplovljava iz korčulanske luke u 6 ujutro. Brod pripada Plovputu, državnoj firmi koja brine o 46 hrvatskih svjetionika. Među ostalima, na brodu su Ivo Šain i Tomislav Žuvela, obojica svjetioničari i sinovi svjetioničara. Obojica znaju da posao svjetioničara nije lak, ali zaposlenje u državnoj firmi nudi sigurnost.
Tomislav (32) putuje na Palagružu. Na tom otoku, bližem talijanskoj nego hrvatskoj obali, svjetionik je jedina naseljena zgrada. Pridružit će se svom ocu Nikoli u jednomjesečnoj smjeni. U ovo doba godine Marija, Nikolina supruga i Tomislavova majka, također je s njima na otoku. Kad se Plovputov brod približio Palagruži, manji brod sa svjetioničarom koji se sprema na put kući došao je po Tomislava.
Smještena na stijeni stotinu metara nad morem, zgrada svjetionika je masivna, impozantna kamena građevina s četrdeset prozora zelenih okna. Izgrađena je pod austrijskom vladavinom 1875., s ciljem da pokaže moć putnicima koji se morskim putem prvi put susreću s austro-ugarskim carstvom. Nikola (57) iskrcava sinove stvari i šalje natrag prazne plinske boce koristeći hidraulični sistem koji povezuje svjetionik i brod.
„Da nam ovdje nije dobro, ne bismo ostali ovako dugo“, kaže. Zadovoljan je što mu je sin pošao njegovim stopama. „Želja mu je bila da postane svjetioničar, pa zašto ne bi bio sretan? Osim toga, ovo je bolje nego drugi posao koji je imao na umu“, naglašava Nikola.
„Htio je biti pirotehničar“, kaže Nikola uz osmijeh olakšanja.
„Imao sam sreće jer mi je obitelj bila sa mnom većinu vremena. Kad su djeca krenula u školu, postalo je teško. Ovdje sam bio sam – dva mjeseca na svjetioniku i dva s njima. Nadoknađivali smo vrijeme preko ljeta“, kaže Nikola.
„Biti svjetioničar je kao biti pomorac. Uvuče ti se pod kožu i ne možeš bez toga. I moraš voljeti more. Ako ga ne voliš, ovo nije za tebe“.
Dok Tomislavova smjena tek počinje, Vojina (50) završava.
Na putu natrag, brod staje na Sušcu kako bi iskrcao namirnice. Populacija otoka: pastir i dva svjetioničara. Jedan od njih je Vojin sin Ivo koji je preuzeo smjenu ranije toga dana. „Moj sin i ja smo prvi susjedi, a skoro se i ne vidimo. Drago mi je da ima ovaj posao. Kad imaš dvoje male djece i živiš na otoku, ovo je dobar posao“, kaže Vojo.
Ivo je najmlađi svjetioničar na Jadranu. Tek su mu 22 godine, a već ima ženu i dvije male djevojčice.
„Moja mlađa curica ima dva mjeseca, a starija godinu i pol. Taman kad se navikne na mene, moram spakirati torbu i otići. Stranac sam svaki put kad se vratim doma na Korčulu. Ali naviknut ću se, svi ćemo se naviknuti...“, kaže Ivo.
A što mu je majka rekla kad je odlučio postati svjetioničar, budući da u obitelji već imaju jednoga?
„Zapravo, moji roditelji su rastavljeni. I to je zbog svjetionika. Ali sve ovisi o tome kakvi smo ljudi. Ne rastaje se svatko tko radi na svjetioniku, baš kao što ne ostaje skupa svatko tko provodi većinu vremena zajedno“, kaže.
Cijeli članak pročitajte na Lupiga.com