Iva je Zagrepčanka koja je prije godinu dana sa svojom obitelji sjela na avion i otputovala u Moskvu.
I na ruskom i na hrvatskom moje ime se isto čita - Iva Pracević, samo se malo drugačije piše na ćirilici. I dalje u obje zemlje imam 35 godina, iako sam se nadala da će mi hladni zrak u Rusiji skinuti koju boru – nije, nažalost. Svoj cijeli život provela sam u Zagrebu, ali prije točno godinu dana sjela sam na avion sa svojom obitelji – suprugom i dvoje djece i krenula je naša velika avantura u Rusiji. Tri godine do preseljenja radila sam u L’Orealu Adria Balkan kao voditeljica nabave za regiju, a prije toga u istoj kompaniji u marketingu. Nisam nikada sebe zamišljala kako ću jednog dana spakirati putne torbe i za suprugom, zajedno s obitelji, preseliti u drugu državu i baviti se svojom djecom.
Puno sumnji, nedoumica i dezinformacija
'Preseljenje je bilo brzo, sve se nekako dogodilo unutar mjesec dana. Moj suprug je dobio ponudu unutar svoje kompanije i odlučili smo da svi zajedno idemo s njim jer odvojenost nije bila opcija. Prvih dana mi se sada i teško sjetiti. Svih sumnji i nedoumica. Kako će klinci sa školom, kako ću ja, hoće li njegov posao biti od 0 do 24h. Da stvar bude gora, našli smo se s prijateljicom koja je odrasla u Moskvi i njezino viđenje Moskve i Rusa nije bilo pozitivno, tako da nas je dobrano krivo pripremila. Bila mi je to dobra škola kako stvarno ne treba vjerovati što ljudi govore o drugim nacijama i ako si dovoljno otvoren i spreman prihvatiti novu kulturu, neće biti nikakvih problema.
Zanimljiva anegdota je iz prvog tjedna našeg boravka u Moskvi. Otišli smo u parkić u blizini stana i kako se moja kćer počela igrati s nekom curicom mi smo porazgovarali s njezinim ocem. Njegovo prvo pitanje bilo je odakle smo. A ja, slušajući moju rusku vezu, odgovaram – iz Jugoslavije. Jer kako mi je ona objasnila u Rusiji nitko ne zna za Hrvatsku, a i ne vole baš Hrvate. Otac curice pogledao me ispod oka i pomalo ljutito izjavio da kakva Jugoslavija, to više ne postoji, možemo biti iz Hrvatske, Srbije, Slovenije... Koji neugodnjak. Dosta brzo smo se pokupili, od tada sam zanemarila sve što sam čula i krenula ispočetka.'
Veliki parkovi i odličan izbor
'Budući da je kompanija organizirala preseljenje, vrlo brzo smo našli stan i oduševljeni smo njime. Iako smo prilikom potrage naišli na svašta, stanove s crvenim tepisima na zidovima spavaće sobe, stan kojemu nedostaje jedna soba, stan sa stepenicama u kojemu smo i djeca i mi stepenicama silazili sjedečki (jer su bile kao da se spuštaš s Mt Everesta). Teško nam je bilo shvatiti što je u Moskvi centar grada. Budući da je centar Zagreba jako uzak, trebalo nam je malo da shvatimo da nam je stan koji smo odabrali u centru, dvadeset minuta hoda od Crvenog trga. Prevedeno na zagrebački kao da kažeš da živiš u centru, a stan ti je preko Save. Ljudi su super ako se navikneš na njihove običaje. Uvijek su ozbiljni, što god da rade, čak i kada rade na štandu s kukuruzom. Rusi smatraju da, ako radiš svoj posao sa smješkom, nešto s tobom nije u redu i da nisi dovoljno koncentriran na rad. Meni je bilo najteže naviknuti se da se na ulici ne smiješim ljudima koje ne poznajem, naime, sigurno će pomisliti da je netko pobjegao iz obližnje ludnice i da sam to baš ja.
Grad je savršeno siguran, na svakom koraku je policija ili osiguranje, a u metrou osoblje. Međutim, ne osjećate da vam to kvari doživljaj, već se, naprotiv, osjećate sigurno. Moja najveća briga oko Moskve bila je da je to grad u betonu, ali to je tako daleko od istine. Točno je da je promet užasan i da vam ponekad ako sjednete u automobil treba sat vremena za 4 kilometra, ali postoje druge opcije. Metro im je savršen, vlakovi dolaze svaku minutu i možete biti u bilo kojem dijelu Moskve unutar dvadeset minuta. Ja sam u Zagrebu stalno bila u automobilu, a ovdje koristim isključivo metro. Jedino što su mi rekli je da najzgodnije Ruskinje nikada ne idu u metro nego se voze automobilom. Pozitivno u toj priči je da sam onda ja među zgodnijima u Metrou.
Moskva ima bezbroj parkova. Postoje tri velika od kojih je svaki barem tri puta veći od Maksimira. Na primjer, VDNH park je toliko velik da smo u njega išli već pet puta, a još nismo obišli niti polovinu. Tu nije problem naći nešto za djecu, već od milijun stvari odabrati što bi radili ovaj vikend. Od nekih zanimljivijih stvari izdvojila bih Kidžania – grad djece. To je ogroman grad izgrađen unutar shopping centra u kojem djeca mogu učiti različita zanimanja te za to zarađuju virtualni novac ili pak moraju platiti da nešto nauče. Tako su naši klinci postali zubar, poštar, radili su u supermarketu, a kćer je dobila i pilotsku licencu i uspjela im pokvariti simulator.
Meni je zanimljivo nakon deset godina rada naći se u situaciji da ne radim. Kažem da mi je to kao treći porodiljni bez djeteta. Klinci su 5 i 7 godina te cijeli dan, od 7 do 16 sati, provedu u školi. Ja sam našla puno različitih ljudi i nekih jako bliskih prijateljica s kojima provodim dane. Kako sam završila za profesoricu engleskog, dajem instrukcije jednoj Korejanki. Moj suprug se super snašao u ruskoj kulturi iako kaže da mu je najveći problem bio naviknuti kolege koliko se on zna šaliti. Naime, Rusi shvaćaju šalu samo ako im na kraju napomenete da je to bila šala.'
Birokracija gora nego u Hrvatskoj
'Što se birokracije tiče, pripremite čelične živce. Samo za otvoriti račun u banci treba vam otprilike 2 sata, a za uplatu sat vremena. Za svaku stvar koju radite ili trebate u banci, potpisujete minimalno 10 papira. Čekanje u pošti minimalno sat vremena. Kada god mi mama šalje paket, tu je cijela procedura oko tog kako se preuzima paket. Naime, oni čekaju da ja odem do pošte i pokupim paket pa mi nakon toga šalju obavijest da mi je paket stigao. Mislim da kulturološki to s birokracijom nama iz Hrvatske nije teško razumjeti, ali teško je vjerovati da postoji i gore mjesto od hrvatskih državnih institucija.
Jednog dana, prijatelj u Moskvi me pitao koje mjesto sada zovem domom. U prvom trenutku nisam ni shvatila koliko je bitno to pitanje. Zagreb je naš dom, tu je naša mala obitelj započela svoju priču, ali sada, nakon godinu dana u Moskvi uhvatim se da kažem kako ćemo uskoro ići doma u Moskvu. Toliko je još stvari ostalo za otkriti i toliko mjesta za obići da se malo počinjem i bojati da nećemo sve stići.'
Sve ovisi o vama samima
'Otići u drugu zemlju zahtijeva puno hrabrosti, ali kako će vama biti ne ovisi o novoj kulturi ili običajima već o vama samima. Koliko ste spremni prihvatiti novi i drugačiji život od onoga koji ste imali, uvjetovat će koliko ćete sretni biti. Moskva i Zagreb su toliko različiti, ali svaki ima prednosti i mane. Naša sreća je bila da smo dobili mogućnost iskusiti oboje.'
Izvor: Naši ljudi
