'Ako je brod dug 40 metara, plaća je 4.000 eura, ako je dug 60, onda je 6.000'
Onog trena kada uđeš u svijet bogataša, tada se i tvoj život mijenja preko noći - kažu za Slobodnu Dalmaciju hrvatski chefovi zaposleni u kuhinjama jahti bjelosvjetskih bogataša, tajkuna, VIP-ovaca... Ploveći na brodovima luksuza, s poslodavcima koji imaju tolika bogatstva da više ni sami ne znaju što sve imaju, žive životom kakav većina njihovih kolega, ali bogme ni svi ostali, teško da će ikada okusiti. Do mjesta chefa kužine u više desetaka metara dugim plovećim kućama prebogatih ljudi dolazi se samo preko preporuka, i CV-a punog najboljih ocjena dotadašnjih poslodavaca.
Njihov kruh sa sedam kora nije lagan, višemjesečna odvojenost od obitelji teško im pada, plutanja po svjetskim morima znaju biti naporna. Ali s duge strane, ono što oni vide svojim očima mnogi će gledati tek na National Geographicu i sličnim kanalima. Plus u život svakako im donosi i mjesečna plaća, koja kod najbogatijih poslodavaca skače i do nekoliko nula. U dolarskoj ili eurskoj vrijednosti, naravno.
"Nema nas puno, možda nas desetak Hrvata koji rade na ovakvim mjestima. Selekcija je iznimno stroga. Mnogi bi željeli doći na jahtu, ali tek najbolji uspiju i potraju. Puno njih mi kažu: "A što ti je dobro, uživaš!" Je, uživam. Neki od mojih poslodavaca su ultrabogati ljudi. Uživam u Capriju, Monte Carlu, Portofinu, Santoriniju... I dobro sam plaćen. U ovom poslu ima jedno generalno pravilo: ako je brod dug 60 metara, tvoja je plaća šest tisuća eura. Na onom od 40 metara, četiri tisuće. S druge strane, moj posao traje 24 sata. I kada oni nešto zažele, ja moram skočiti. A učiti moram svakodnevno", kaže Tomislav Veseljak, 44-godišnji zagrebački chef.
Sljedećih mjeseci bit će chef kuhinje na jahti jednog ruskog ultratajkuna, prilično dobro poznatog javnosti, s kojim će ekskluzivno odlaziti i na njegova uobičajene luksuzne mini izlete. Recimo, šef mu se ujutro u toplom mediteranskom okružju poželi skijanja. Za nekoliko minuta palit će se motori privatnog helikoptera, jedne od igračaka s jahte, i krenut će se na snježne obronke. A u pratnji će ići i Tomislav kojem je jedino zaduženje za svojeg poslodavca kuhati najbolje na svijetu.
"Kuhati na šeikovoj jahti bilo mi je nevjerojatno iskustvo, to je bio ulazak u skroz drukčiji svijet. Razumjet ćete me što ne govorim imena, to je jedna od klauzula ugovora. Tajnost se čuva, a posebice kada kuhaš za goste iz svijeta politike, gospodarstva, sporta, estrade... koji su svakodnevno šeiku dolazili na večeru. Ili kada se najavi dolazak njegove sestre iz kraljevske obitelji. Rad za takvog poslodavca iziskuje i stroga pravila ponašanja, od toga da, recimo, tijekom razgovora s njim izbjegavaš kontakt očima. Ne pružaš ruku na rukovanje, prije nego što to oni prvi naprave. I ne sjedaš pokraj njih ako te oni prije ne pozovu. A ako te pozovu, time ti ukazuju ogromnu čast", kaže Veseljak.
Njegov radni dan počinje jako rano, starta s kupovinom namirnica kako bi već u sedam i pol krenuo s pripravom doručka. I tu slijedi novo pravilo, sve namirnice moraju biti to jutro kupljene. A onda još jedno, u kuhinju jahte ulaze isključivo najbolje, počesto i najskuplje namirnice. Stoga Tomislav s vozačem i čovjekom zaduženim za plaćanje računa svakodnevno s jutrom odlazi u traženje onog nafinijeg što mjesto u koje su došli pruža.
Budžet mu nije ograničen i u nekim danima kada su se na jahti očekivala velika društva, samim tim pripremala uobičajeno velika gozba, račun je znao iznositi i više od dvije tisuće eura. A kako bi i bio manji kada su u njega ulazili najveći, najbolji jastozi, najsočniji škampi, oborita riba, kavijar…
Jedna kategorija kuhara posebno nervira splitskog chefa Orlanda Orlandinija, profesionalca koji već 14 godina radi na jahtama vlasnika tvornica, hotelskih korporacija, brokerskih kuća... Naziva ih google kuharima koji, u nepoznavanju struke, recepte i znanja traže na ovoj tražilici. Rad za vlasnike ili klijentelu s jahte iziskuje iznimno dobro poznavanje svjetskih kužina. Samim tim takvima je, kaže Orlando, google joker u rukavu zapravo prilično zgodna pripomoć. No, ne zadugo, laž uvijek iziđe na površinu, a na ovakvim plovilima još i prije.
"Naši su kuhari tražena roba, a mlađe generacije to znaju, i u potrazi za brzom zaradom jure na jahte. Ali ne kuha se preko recepata s mobitela. Kada dođeš na jahtu, to sve moraš znati iz glave. Ovo je krvavi posao, u kužini si po cijeli dan, stalno moraš nešto novo učiti, dugo si odvojen od obitelji, često te prati nemirno more. Ta je klijentela jako zahtjevna, oni stalno traže nešto drukčije i najbolje. Kuhao sam im i mediteransku spizu, ribu u soli, poparu i brujete. Ali i jela iz nacionalnih kužina. Za sve moraš biti spreman", kaže Orlando.
"Znalo mi se događati da mi dobro jutro u luksuznoj marini Monte Carla poželi Magic Johnson ili Leonardo di Caprio. To ovaj posao omogućuje. Radio sam i za poslodavca koji je ušao u skupinu sto najbogatijih svjetskih biznismena s "Forbesove" liste multimilijardera. Jedan šef mi je bio vlasnik lanca od 694 hotela, od toga 500 u Americi. Nakon njega došla je Libanonka koja ima milijarde dolara težak čokoladni biznis. No, tko god bio da bio, uvijek imamo zlatno pravilo, a ono kaže da ono što se na brodu dogodi, na njemu i ostaje", kaže Orlando, tvrdeći kako je ovo posao u koji se teško ulazi, i gdje te svaka greška njega može i stajati.
"Brod ti daje mogućnost kretanja, upoznavanja, susret s nevjerojatnom prirodom, recimo na Grenlandu s grbavim kitovima koje sam gledao iz neposredne blizine. Sve to ne bih nikada doživio da nije bilo ovog angažmana. To je ljepša strana posla, i ljudi misle da je i jedina. No, iza svega toga stoji veliki, veliki rad, i još veća odricanja", kaže Orlando.
U trogirskoj marini posljednjih tjedana uživa i splitski kuhar Duje Milić, koji je cijelo ljeto na charter jahti obilazio grčke lokalitete. Nakon niza dalmatinskih restorana mladi chef je otišao u pečalbu, a rezultat je odličan angažman na pozamašnom brodu punom bogate klijentele. Što se na njemu kuha? Sve i svašta. I što je zanimljivo, Duje brodsku spremicu voli puniti domaćim namirnicama. Kaže kako takvih nema nigdje u svitu.
"I u Grčkoj ima ribe, naravno, ali to je nešto nevjerojatno, koju god da uzmeš, sva je istog okusa. Kod nas uzimam sve što mogu, lignje, hobotnice, oboritu ribu, snalazim se kako znam i umijem. I znam da je tako teže, ali jednostavno želim ostaviti dojam na goste pripremajući im najukusnije. Ima Atena ogromnu peškariju, sve to stoji, ali njihova hobotnica nema veze s našom. A ja stvarno želim baš najbolje. Odavde nosim i vlasulje, kako ne, to je otkriće za goste, vrhunska delikatesa. Kupujem doma i motar, po 20 tegli znan sa sobom nosit na brod", kaže Duje.
Ovdje pročitajte cijeli članak.
