"Teško je to možda shvatiti nekome tko nije i sam to prošao, ali stvarno sam se napatio", prisjeća se Mario.
"Imao sam kompliciranu situaciju u životu. Dijete od samo mjesec dana, problem s hrvatskim pravosuđem, situacija u državi bila je katastrofalna, a zadnjih 5-6 godina nisam vidio nikakve izglede da ja i obitelj opstanemo u Zagrebu. Sjeo sam u auto i otišao iz države. Ostavio i suprugu i dijete kod kuće. Nikad se nisam vratio", započinje svoju priču Mario Radić (27), rodom iz Žepče u BiH, koji već dvije godine živi u Münchingenu, mjestu 11 km od Stuttgarta, a prije godinu dana pridružila mu se i supruga Iva.
Spavao na parkinzima
"Spavao sam na parkinzima. Jako je bilo teško. I danas je teško pronaći stan, čak i ako znate jezik. Traži se preko agencija, a one svoju uslugu jako puno naplaćuju, čak i do dvije mjesečne rente. Ranije je uslugu plaćao onaj koji je tražio stan, danas je zakon promijenjen pa plaća onaj koji stan iznajmljuje. Pored skupoće, problem je i manjak stanova na tržištu, a procjenjuje se na čak 280.000. Država treba radnu snagu, a nema smještajnog kapaciteta da je primi.
Došao sam u vrijeme kad su još bile obavezne radne dozvole. Prvih 13 dana spavao sam na parkingu i razbijenim mobitelom lovio wi-fi signal da si pokušam naći neki posao. Srećom, upoznao sam jednog čovjeka koji me za 200 eura zaposlio i dao stan. Još uvijek radim kod njega, upravo odrađujem otkazni rok, nakon čega počinjem počinjem raditi u jednoj državnoj firmi, jednoj od vodećih građevinskih u Njemačkoj", objašnjava Mario za portal Naši ljudi.
"Svi pate za Njemačkom, ali doći ovdje nije bajka"
"Ne samo stanovi, već su i sobe jako skupe. Ja sam samo krevet plaćao 600 eura. A ako nemate tri platne liste, ugovor za stalno, ako ste s Balkana i prezime vam završava na -ić, imate dijete ili kućnog ljubimca, bit će vam još i teže. Svi pate za Njemačkom, ali doći ovdje nije bajka.
Za život ovo je jako dobra zemlja. Otkad smo došli, nikad nismo ostali bez novca. U Hrvatskoj smo znali kupiti zadnje lipe po džepovima da možemo kupiti slanac. Ovdje sam u par navrata bio ostao bez posla. Tada se prijavite na zavod za zapošljavanje, plate vam stan, i do godine dana isplaćuju 70% plaće, normalno ide zdravstveno, baš kao da ste u radnom odnosu. Sustav je savršen. Ne znam postoji li uređeniji u ovom dijelu Europe", kaže Mario.
"Kad sam tek došao bio sam u jako teškoj situaciji. Morao sam platiti čovjeku jer nisam znao pričati, kretati se. Došao sam s 300 eura u džepu, ali i s jasnom namjerom - obezbijediti obitelj. Radio sam kao armirač, iako sam dobar strojar i profesionalni kranist. Ali nisam znao jezik i nisam se usudio reći da znam raditi nešto što zahtijeva znanje jezika.
Kad sam tek stigao, situacija je za nas bila kakva je danas za Srbe i Bosance. Čekao sam radnu vizu 21 dan, a zatim samo počeo raditi. To je krvav posao. Puno znoja i razdvojenosti od obitelji. Supruga je prijetila da će me ostaviti jer je ispadalo kao da ne želim zajednički život. Teško je to možda shvatiti nekome tko nije i sam to prošao, ali stvarno sam se napatio", prisjeća se.
Naši ljudi samo gledaju kako iskoristiti
"Problem je i to što su ljudi sve manje voljni pomoći. I to opravdano jer naši ljudi vam gotovo uvijek "zabiju nož u leđa", prošli smo i sami kroz to iskutvo. Pokušali smo jednoj ženi pomoći i to se na kraju okrenulo protiv nas. Doveli smo ju iz Hercegovine, pronašli posao, inzistirali da je naš gazda prijavi, a na kraju nije htjela plaćati stan. Mi imamo dvoje djece i ne padaju nam novci s neba. Na kraju smo ispali loši ljudi, a ona svetica koju smo navodno otjerali iz stana. Optužila nas je čak i da nam je čistila i kuhala i da smo je maltretirali. Žalosno. Iz nekog razloga naši ljudi samo gledaju kako nekoga zeznuti i zakinuti. Oni koji zapošljavaju, daju mizerne satnice jer znaju da je ljudima potreban posao. Dovedu ih pa strpaju njih 9 u jedan stan s jednom kupaonicom, a naplaćuju po 400 eura za krevet.
Za 100 eura ovdje napunimo kolica, u Hrvatskoj jednu vrećicu
Unatoč teškom početcima, obitelj Radić ne planira se vraćati. "Nema šanse. Nikad više. Ovdje imamo dovoljno novca za priuštiti si normalan život, ljetovanje, zimovanje, svake godine nov namještaj, djeci robu, i to ne s tržnice već iz dućana. Higijenske potrepštine koje su u Hrvatskoj preko 20 kuna, ovdje su jedan euro. Za 100 eura napunimo čitava kolica, u Hrvatskoj jednu vrećicu", kaže Mario.
"Samo su stanovi strahovito skupi, te troškovi mobilne mreže. Nema sjedenja i ispijanja kave, ovdje ljudi rade i nemaju za to vremena. Živimo u bogatom dijelu grada gdje je Porsche valjda najjeftiniji auto i ovdje ljudi u 17 sati spuštaju rolete i žive svoj život. Nitko ni s kim ne priča niti se pozdravlja. Drže do svog mira i svog života. To je velika razlika od načina života na koji smo navikli u Hrvatskoj i to je nešto na što se treba pripremiti.
"Ljudi pričaju svašta, realnost je drugačija"
"Ljudi ne žele vjerovati u ovakve priče i onda dođu ovdje i strašno se razočaraju. Sjajno je ovdje doći u goste, ali kad dođeš živjeti i raditi, situacija je dosta drugačija. Ljudi često govore stvari koje nisu točne. Dođu pa podižu kredite, kupuju nove aute da bi se mogli u Hrvatskoj hvaliti. A onda dođu minusi i problemi s financijama. Ja sam se ustajao u 5.15 ujutro i dolazio kući u 19.30. Morao samo odmah leći kako bih se stigao naspavati do idućeg radnog dana. S vremenom ipak sve dođe na svoje. Ako imate volje i snage, sve se može", zaključuje Mario.
