Zapošljavanje na određeno gotovo je dogma u zemljama Europske unije, a New York Times u svojem elektroničkom izdanju središnje mjesto daje upravo ovoj temi.
Finac Ville Markus Kieloniemi ima diplomu fakulteta financija i računovodstva i prvi je od intervjuiranih Europljana koji svjedoči koliko je danas u EU nemoguće doći do ugovora na neodređeno. S diplomom u financijama vjerovao je kako će lako pronaći stalno zaposlenje u struci, ali stvarnost ga je demantirala. Zadnje tri godine promijenio je čak osam privremenih poslova.
"Teško je na taj način upravljati osobnim financijama, a kamoli srediti stambeno pitanje. Cijelo to vrijeme osjećate neopisiv pritisak", rekao je 23-godišnji Kieloniemi za New York Times, koji svoje sugovornike za ovaj članak naziva novom generacijom "privremenjaka", prenosi Lider.
Iako se tržište Europske unije uspješno oporavlja od krize, više od polovine novostvorenih radnih mjesta, od 2010. do danas, poslovi su privremenog karaktera, a takvi su i ugovori o radu.
Poslodavci nerado zapošljavaju radnike za stalno, jer ih je u većini zemalja EU teže i otpustiti. A na tržištu u kojemu je rast spor, to je ključno za preživljavanje poslodavaca – posloprimaca nitko ništa ne pita.
Stoga, većina mladih radno sposobnih Europljana zatočenici su kruga u kojemu konstantno traže novi posao s boljim uvjetima.
Doktorica medicine, Talijanka Alessandra Sisco sa svojom diplomom i specijalizacijom u liječenju raka ne bi trebala imati problema sa ishođenjem ugovora na neodređeno, međutim, njeno iskustvo je drugačije. Usprkos visokom obrazovanju i specijalizaciji u onkologiji, otkako je 2012. završila fakultet, Sisco je dobivala poslove na tri do pet mjeseci, bez obzira je li radila u državnim ili privatnim klinikama.
"Stalno sam prepravljala svoj životopis. Stalno sam tražila nešto bolje. U takvoj situaciji nema osobnog rasta i razvoja. Držali su me dolje, a zarada je bila mizerna", kaže ova liječnica.
Prema istraživanjima Eurofounda, radnici na određeno zarađuju 19 posto manje od onih koji su primljeni na neodređeno.
Britanac Sam Mee ima 36 godina i za NYT kaže da je vjerovao kako će do sada već imati obitelj, skrasiti se, imati barem stalan broj telefona. Inače, socijalni je radnik.
"Imao sam plan. Marljivo ću učiti, završit ću fakultet. Zaposlit ću se u struci. Zaprosit ću svoju djevojku. Kupit ću kuću i imat ću djecu, ali ništa od svega toga", rekao je.
On i djevojka preselili su se u Amsterdam u kojemu je 20 posto poslova koji se nude privremenog karaktera. Ne može pronaći posao u struci pa radi svašta. Trenutno je zaposlen na neodređeno u jednoj firmi u kojoj mu je posao, između ostalog, zvati zrakoplovne kompanije i nuditi različite usluge.
"Želio bih imati karijeru u struci više od svega, ali ja sam u poziciji koja je primjerenija nekome tko ima 25 godina. Zbog svega sam bio prisiljen odgoditi neke važne odluke o svojem životu. Osjećam se kao da sam zapeo, a nitko mi ne želi pružiti priliku", ističe.
Privremeni karakter njegovih zaposlenja utječe na njegovu kreditnu sposobnost. Ne može čak dobiti niti bankovnu karticu na kojoj može ući u zaduženje. Čak su ga odbile i telefonske kompanije, koje posebne pakete za svoje usluge nude onima sa stalnim zaposlenjem. Mobitel je morao nabaviti preko žene, koja ima stalan posao.
"Na kraju, sve sam poslao k vragu! Ne mogu odgađati svoj život zbog toga što je tržište rada takvo kakvo jest", rekao je Mee, koji se ipak oženio.
