Gotovo da i ne postoji zaposlenik koji tijekom svog radnog staža nije izgovorio makar sitnu laž svom nadređenom.
Navedeno potvrđuje i nedavno provedeno britansko istraživanje agencije za regrutiranje u kojemu je od 1500 anketiranih njih čak 96 posto priznalo da ponekada 'zaobilazi' istinu na poslu.
Najčešće su to laži vezane uz kašnjenje na posao, uz opće poznate isprike: 'Bila je gužva na cestama.', 'Nestalo je struje pa mi nije zvonio alarm na satu.', a ponekada se iz rukava izvuku i one maštovitije, poput 'Pas mi je pobjegao tijekom jutarnje šetnje.' ili 'Ostala sam zaključana u stanu i nisam mogla pronaći ključ.' Druga najčešća kategorija laži kojima pribjegavaju zaposlenici vezana je uz prekoračenje zadanih rokova.
S druge strane, poslodavci najčešće mogu prepoznati ili barem posumnjati kada im se servira laž. Pogotovo kada je popraćena crvenilom, izbjegavanjem izravnog pogleda, nervoznim lomljenjem prstiju, svim znakovima koji odaju nelagodu, a vrlo vjerojatno i grižnju savjesti zbog izrečenog.
Burna reakcija poslodavca nakon prve uočene laži nije nužna niti preporučljiva, ali ako postanu češće svakako bi o njima trebalo otvoreno porazgovarati i otkriti uzrok takvog ponašanja, te po potrebi povući i sankcije. To se posebno odnosi na situacije kada izgovoreno pređe granice 'sitne' laži i može naštetiti radnim odnosima pa čak i ugledu tvrtke.
Iskrenost se ipak najviše cijeni, a od dobrog šefa očekuje se da ima razumijevanja za povremene propuste ili pokoje jutarnje kašnjenje. Osim toga, otvoreno priznati da ste zaspali ili da neki zadatak ne možete izvršiti u zadanom roku bolje je nego izmišljati prozirne isprike i odavati dojam osobe u koju se ne može pouzdati.
