Iako prosječan radni tjedan u Europi traje 39 sati, radnici se zbog dinamičnog poslovnog okruženja sve češće susreću s kratkim rokovima i dodatnim naporima
Europljani su u većoj mjeri zadovoljni svojim poslom (više od 80 posto), iako ih trećina smatra da su premalo plaćeni za svoj rad, a gotovo polovica ih smatra da nemaju dobre izglede za napredovanje, pokazala je studija Europske fondacije za poboljšanje životnih i radnih uvjeta (Eurofound) provedena u članicama EU i tri zemlje kandidatkinje – Hrvatskoj, Makedoniji i Turskoj.
Također, studija ukazuje da su radnici nezadovoljniji svojim poslom ako često rade prekovremeno, izloženi su velikom pritisku na poslu, nemaju kontrole nad svojim radnim zadacima ili ako su izloženi riziku za svoje zdravlje.
Veći opseg posla
Veća razina nezadovoljstva poslom tako je zabilježena među mlađim zaposlenicima, radnicima zaposlenima u proizvodnji, onima s nižim stupnjem obrazovanja te zaposlenicima koji rade na određeno vrijeme.
U Eurofoundu ističu kako je istraživanjem otkriveno da su radnici sve iscrpljeniji zbog povećanog opsega posla. Naime, zaposlenici moraju raditi brže te imaju kraće rokove, a očekivanja su se čak i povisila.
Godine 1991. više od trećine zaposlenika je istaknulo da poslodavac od njih ne zahtijeva da svoj posao obavljaju brže. Do 2005. taj je udio pao na 21 posto. Najveće povećanje radnih napora zabilježeno je u Belgiji, Italiji i Danskoj, dok je i u Sloveniji, Finskoj, Švedskoj, Grčkoj te Austriji čak polovica zaposlenika izjavila da im je naporno raditi.
Radni tjedan najkraći
u Nizozemskoj
Inicijativa o skraćivanju radnog tjedna u Europi započela je još 1991. godine, pa se danas na razini cijele Europe prosječno tjedno radi 39 sati, pet dana u tjednu. Ograničavanju radnog tjedna u Europskoj uniji doprinijelo je i donošenje Direktive o radnom vremenu kojom je radni tjedan ograničen na 48 sati. Istovremeno, Eurofound ističe i da se od 1992. godine neprestano bilježi pad broja radnika koji rade vikendima ili noću.
Međutim, zemlje u kojima je poljoprivredni sektor i dalje značajan čimbenik gospodarskog rasta, poput Rumunjske ili Turske, imaju najduži radni tjedan, čak i do 55 sati. Također, u tim zemljama radnici u prosjeku rade gotovo svaki dan u tjednu.
Na regionalnoj razini, najdulji radni tjedan imaju građani na istoku i jugu Europe, dok najkraći radni tjedan u Europi imaju Nizozemci – 34 sata tjedno.
Danci najviše mijenjaju poslove
Zbog negativnih demografskih trendova posljednjih se godina sve glasnije govori o mobilnosti radne snage, koja bi trebala riješiti ili barem ublažiti nedostatak radnika. Ključni element mobilnosti je mijenjanje poslova, pod čime se misli na promjenu pozicija kod istog poslodavca, pronalazak posla kod drugog poslodavca ili promjenu zanimanja.
Promatrano prema ovim parametrima, najmobilniji su građani Danske gdje je posao barem jednom promijenilo 94 posto zaposlenika. S druge strane, u najnemobilnijoj državi Malti, čak 42 posto zaposlenika nikada nije promijenilo poslodavca. No, osim Danaca, češćoj promjeni poslova također su skloni Irci, Britanci i Šveđani te građani novih članica EU.
Većina radi u uslužnom sektoru
Studija pokazuje da je u EU čak 66 posto radnika zaposleno u uslužnom sektoru, dok ih samo 27 posto radi u proizvodnom, a 5 posto u poljoprivrednom sektoru. Smanjenje zaposlenosti u posljednja dva sektora također je primjetan trend i u cijeloj Europi.
Međutim, proizvodni sektor i dalje je važan generator zaposlenosti u zemljama poput Slovenije (35 posto ukupnog broja zaposlenih) i zemlje kandidatkinje Hrvatske (više od 30 posto ukupnog broja zaposlenih).
U posljednjem desetljeću Europa je učinila značajan korak ka izjednačavanu prava žena i muškaraca. Iako su žene sve aktivnije na tržištu rada, određene nejednakosti i dalje postoje. Primjerice, plaću za svoj posao prima ukupno 55 posto muškaraca, dok je za svoj rad plaćeno tek 44 posto žena, napominje se u studiji.
Diskriminacija po sektorima
Osim toga, žene i dalje u većoj mjeri rade na manje odgovornim pozicijama, a rodna diskriminacija po sektorima je i dalje vidljiva. Tako primjerice u građevinskom sektoru muškarci i dalje čine 89 posto ukupnog broja zaposlenih, a muška radna snaga prevladava i u sektorima koji se bave strujom, naftom, vodom i prijevozom. Žene pak čine značajni većinu zaposlenih u zdravstvu (79 posto) i obrazovanju (72 posto).
Iako se na menadžerskim pozicijama i dalje uglavnom nalaze muškarci, žene ubrzano napreduju na najodgovornijim pozicijama u organizacijama. Tako od ukupnog broja zaposlenih, njih čak 25 posto za nadređenu osobu ima ženu. Najveća ravnopravnost žena i muškaraca, pokazuje studija, zabilježena je u Finskoj i Estoniji gdje je čak 40 posto zaposlenih odgovorno ženama na menadžerskim pozicijama. (V. K.)
Izvor:
Eurofound
