Općina Marinaleda u pokrajini Sevilji predstavlja neobičan i rijedak eksperiment. Stanovništvo participativno odlučuje o svim bitnim odlukama. Ni ogorčeni protivnici ne mogu nijekati njezine socijalne uspjehe.
*Tekst Gilberta Haffnera, bivšeg glavnog tajnika udruženja Prijatelji Le Monde diplomatiquea, prenesen iz hrvatskog izdanja mjesečnika Le Monde Diplomatique.
'Utopijska' zajednica u Andaluziji
Marinaleda, španjolska općina u pokrajini Sevilji, prostire se na 25 četvornih kilometara, ima 2.800 stanovnika i okružena je ogromnim posjedima koji većinom pripadaju bogatim zemljoposjednicima. No, Marinaleda je poznata u Španjolskoj, pa čak i širom Europe, iz drugih razloga.
Na poticaj svojeg načelnika Juana Manuela Sáncheza Gordilla, kojeg na to mjesto biraju posljednje 34 godine, ovo je selo razvilo originalan politički, ekonomski i socijalni sustav. Grb grada proglašava njegove ambicije: "Utopija prema miru." Neki taj model određuju kao antikapitalistički, drugi ga prokazuju kao varku ili farsu. Dakle je li posrijedi istina ili laž? Utopija ili realnost? Je li to sistem otporan na krizu ili samo usporava njezine učinke?
Prije nego što odgovorimo, pokušajmo zamisliti stanovnike Andaluzije sedamdesetih godina prošlog stoljeća, bez ikakve administrativne, ekonomske i socijalne infrastrukture. Godine 1979. niti jedna ulica nije bila asfaltirana; mjesto je bilo bijedno, na sliku i priliku samih mještana; lokalna zdravstvena zaštita nedovoljna. Bez funkcionalnog gradskog poglavarstva, mogućnost školske izobrazbe svedena na najosnovniju – samo nekoliko razreda osnovne, bez srednje škole.
Boriti se protiv bijede, dakle i protiv onih koji je stvaraju
Sve počinje 1977. godine, stvaranjem Sindikata zemljišnih radnika (Sindicato de Obreros del Campo, SOC). Stanovnici mu se masovno pridružuju. Godinu dana kasnije događa se prva okupacija jednog velikog posjeda, fince (kako ondje nazivaju velike rančeve) u Bocatinaji, odakle će sindikalisti ubrzo biti protjerani. Potom slijedi izbor novog gradonačelnika, najmlađeg u cijeloj Španjolskoj: to je Sánchez Gordillo, profesor povijesti.
Koja su njegova načela? Boriti se protiv bijede, dakle i protiv onih koji je stvaraju: protiv dominantnog ekonomskog sistema i zemljoposjednika, često i javne vlasti. Trebala im je zemlja koju bi obrađivali – zemlja koja bi bila u posjedu kolektiva, a ne vlastelina; zemlja potrebna da priskrbi posao u ovoj, prije svega, poljoprivrednoj regiji.
Tako je počeo dugi put javne aproprijacije privatnog zemljišta, štrajkovima glađu, okupacijama posjeda praćenima prisilnim protjerivanjima uz pomoć jedinica Guardie Civil. Konačno, godine 1991. Junta de Andalucía, vlada Autonomne zajednice Andaluzije, eksproprira tisuću i dvije stotine hektara fince "El Humoso" od markiza del Infantado i stavlja to zemljište na raspolaganje općini Marinaleda.
Svaki radnik prima isti iznos plaće, ma kakav bio njegov položaj
Tako se ostvaruje stari san o "vraćanju zemlje onima koji je obrađuju". Istovremeno se okončava dugotrajna masovna nezaposlenost, a i emigracijski odljev jenjava. Počinju se saditi stabla masline, uzgajati paprike, artičoke i grah. Da bi se zadovoljile potrebe stanovništva, proizvodnju će industrijalizirati 1999. otvaranjem tvornice konzervi – koja je, naravno, organizirana kao kooperativa. Svaki radnik prima identičan iznos plaće, ma kakav bio njegov položaj ili odgovornosti: danas je to 47 eura dnevno, šest od sedam dana tjedno, dakle 1.128 eura mjesečno za puno radno vrijeme (za usporedbu, minimalna plaća ondje je 645 eura).
Kako pravo na stanovanje zajamčeno španjolskim ustavom ne bi ostalo mrtvo slovo na papiru, u ovom je području pokrenut program čija je važna stavka pravilo samoizgradnje. Svatko sudjeluje prema svojim kompetencijama. Gradsko poglavarstvo priskrbljuje zemljište i plaća arhitekta; materijale za izgradnju zajednički osiguravaju općina (koja za to može upotrijebiti javne fondove Plana za ruralno zapošljavanje) i Junta de Andalucía. O dodjeli se odlučuje na javnoj sjednici koja okuplja sve građane.
Trenutno u mjestu ima više od 350 tako izgrađenih kuća, površine 90 metara četvornih, s još stotinu četvornih metara vrta, kako bi se omogućilo buduće proširivanje. Renta je 15 eura mjesečno, dok bi tržišna cijena istovjetnog stambenog prostora bila oko 300 eura. Baš poput stambenog prostora pod hipotekom, nekretnina se ne može prodati, ali je prenosiva na djecu.
Ovakva ideološka osnova proizvela je jednu posebnu vrstu solidarnosti. Mnogobrojne radove za opće dobro besplatno osiguravaju stanovnici – njih čak četiri stotine, prema riječima Glorije Prieto, savjetnice za poljoprivredne, društvene i radničke aktivnosti.
Vrtić 12 eura mjesečno, bazen 1 euro mjesečno?!
Rezultati su dojmljivi, naročito s obzirom na veličinu zajednice. Od infrastrukture do sada su izgrađeni: gradska vijećnica, srednja škola, sportska dvorana, gimnazija, dom kulture, dva doma za starije, stadion. Što se tiče društvenih i zabavnih objekata tu su: dječji vrtić (mjesečno košta 12 eura po djetetu, uključujući i obroke), školska kantina (20 eura mjesečno), bazen (jedan euro mjesečno), radionica za zaposlenje, dva prirodna parka, jedan park za djecu, jedno šetalište u sjeni drveća, općinska služba za pomoć u kući te festivali i kulturni događaji tijekom cijele godine.
Za postizanje ovakvih rezultata općina koristi istovremeno državne subvencije i subvencije Autonomne zajednice, kao i lokalne poreze, no ne oklijeva i pozajmiti novac. Međutim, iznos zaduženja smanjio se s gotovo 600.000 eura u 2009. godini na 77.000 eura u 2012. Bez ovakvih odluka, prosječno kućanstvo s troje djece moralo bi izdvojiti najmanje dodatnih 800 eura mjesečno za financiranje svojih potreba.
Je li sve tako idealno?
No sistem ima i kritičare, čak i neprijatelje. Prema njima, gradonačelnik prima puno veću plaću od svojih službenika; neki govore i o 4.000 eura mjesečno, što je iznos plaće s dodacima za njegov zastupnički mandat u parlamentu Andaluzije, dok nijedan izabrani dužnosnik u Marinaledi ne prima nikakvu naknadu za svoje općinske aktivnosti.
Oporba osuđuje korištenje subvencija u svrhe izborne kampanje, a naročito za stvaranje "komunističkog zabavnog parka" usred kapitalističkog društva. Drugi ironiziraju. "Marinaleda bi bez novca drugih bila utopija u kojoj caruju nezaposlenost, manjak inicijative i siromaštvo. Tu bi se dogodilo isto što se dogodilo na Kubi kad su Rusi rekli da je dosta", može se pročitati na participativnoj internetskoj stranici 4uPress.
Prema jednoj stanovnici, koja je htjela ostati anonimna iz straha od "odmazde", gradonačelnik je diktator koji je podijelio mjesto na dva klana, od kojih njegov uživa povlastice, dok je drugi potpuno marginaliziran i živi u strahu – iako priznaje da oni koji nekoć nisu imali ništa, danas raspolažu sredstvima za dostojan život. Dvojica izabranih dužnosnika iz oporbene Socijalističke radničke stranke (PSOE), Mariano Pradas i Hipolito Aires, osuđuju manjak industrijske raznolikosti, koji pripisuju Godrillovoj želji za apsolutnom vlašću. Nekoliko manjinskih oporbenjaka ne vjeruje u vrline participativne demokracije u Marinaledi. Kritiziraju čak i stanovanje po smanjenoj cijeni, jer "ti ljudi nikad neće posjedovati svoje stanove, a time su ostavljeni na milost gradonačelniku".
Ljutnja je duboka. Uzrok joj je nezaposlenost, koja prema nekima doseže 525 osoba. Službena brojka je stotinu i pedeset u ožujku 2013., dakle 13 posto aktivnog stanovništva, u odnosu na 35 posto u cijeloj pokrajini. No tu nije uzeto u obzir 317 "povremenih poljoprivrednih subvencioniranih radnika" koji primaju 420 eura mjesečno tijekom šest mjeseci pod uvjetom da su radili između dvadeset i šezdeset dana te godine. "Ovdje se živi skromno", svjedoči mlada žena Ana: sretna u svojem domu koji plaća 15 eura mjesečno, zadovoljila se plaćom od 900 eura, koja joj omogućuje i štedjeti.
Kolektivno vlasništvo nad stambenim prostorom, umjesto sakrosanktnog individualnog vlasništva, predstavlja očito veliku prednost u današnje vrijeme nekretninskog kolapsa. Pa ipak, organizacija Marinalede nije štit od krize. Poljoprivredna i industrijska proizvodnja koja već nekoliko godina daje posao stanovnicima, usporila je. Prema Dolores Tejadi, savjetnici za rad i radnici u tvornici konzervi, treba proizvoditi više i raznoliko, razvijajući biološku poljoprivredu, te pronaći nove poslovne mogućnosti, ne ulazeći ipak u začarani sustav masovne distribucije, nego radije potičući alternativna ekonomska rješenja.
Izvor: Danas.hr